PUKOVNIK: Meidžor Aterton, slušam vas pažljivo i dugo, a još uvek ne znam: ko se i protiv koga bori u toj Jugoslaviji!
ATERTON: Žao mi je, kolonel Daglas.
PUKOVNIK: Da probamo ispočetka. Kažete da sukobi imaju nacionalna izvorišta?
ATERTON: Tačno.
PUKOVNIK: Ustaše - to su Hrvati?
ATERTON: Tačno.
PUKOVNIK: Oni ubijaju Srbe?
ATERTON: Tačno.
PUKOVNIK: Četniki - to su Srbi?
ATERTON: Tačno.
PUKOVNIK: Oni ubijaju Hrvate?
ATERTON: Sporadično. Međutim, sporadično i sarađuju sa ustašama.
PUKOVNIK: Protiv Nemaca?
ATERTON: Nikada. Ustaše su verne Nemcima.
PUKOVNIK: A četniki?
ATERTON: Oni nisu. Oni ubijaju i Nemce. Ali četniki najviše ubijaju partizane.
PUKOVNIK: Znači - partizani su Hrvati? Konačno sam nešto shvatio.
ATERTON: Ne, na žalost, niste. Partizani su većinom Srbi.
PUKOVNIK: A ljotićevci? Šta su, do đavola, oni?
ATERTON: Srbi. Njih ubijaju i partizani i četniki.
PUKOVNIK: Zašto, kad su Srbi?
ATERTON: Zato što su fašisti.
PUKOVNIK: A četniki? Oni su antifašisti?
ATERTON: Tačno.
PUKOVNIK: Pa zašto onda partizani ubijaju četnike?
ATERTON: Ne znam tačno, gospodine pukovniče. Smem li da iznesem jednu pretpostavku?
PUKOVNIK: Izvolite.
ATERTON: Zato što su Srbi.
PUKOVNIK: Ali, meidžor Aterton, zar ne vidite da u vašim odgovorima nema logike!
ATERTON: Vidim, kolonel Daglas.
(...)
PUKOVNIK: Da nastavimo, meidžor Aterton, možda ćemo ovaj put imati više uspeha. Recite, koliko je trajala vaša misija u Jugoslaviji.
ATERTON: Tri meseca, kolonel Daglas.
PUKOVNIK: Šta možete pouzdano tvrditi? Šta ste sigurni da ste videli?
ATERTON: Mogu li da razmislim? Ne želim da vas još jednom razočaram svojim odgovorom.
PUKOVNIK: (Sa uzdahom umora) Razmislite.
ATERTON: Opšte međusobno ubijanje. Razne vojske kidišu jedna na drugu.
PUKOVNIK: Pobrojte mi te vojske.
ATERTON: Po nacionalnostima?
PUKOVNIK: Može.
ATERTON: Pa, evo, u glavnim crtama. Srpske vojske su sledeće: partizani, većim delom, ljotićevci, nedićevci, Pećančevi četnici, koji su sasvim odvojeni od četnika Draže Mihajlovića...
PUKOVNIK: I svi oni ratuju međusobno?
ATERTON: Opet ne mogu da vam dam jednostavan odgovor. Ne svi, i ne stalno... Mnogi i sarađuju, stalno ili privremeno... Među dražinovcima u Srbiji, naime, veliku samostalnost uživaju kalabićevci, kuštrimovićevci, keserovićevci, zatim đujićevci u Dalmatinskoj zagori, đurišićevci u Crnoj Gori i Sandžaku, dangićevci u istočnoj Bosni, drenovićevci... Svi oni, vidite, priznaju istu vrhovnu komandu, ali je ne poštuju... Mogao bih pokušati da načinim dijagram koji bi vam dao generalnu sliku...
PUKOVNIK: Nije potrebno. Tako, očito, ne ide. Da probamo, majore, s druge strane. Partizani - oni su ruski ljudi?
ATERTON: Da.
PUKOVNIK: Oni će posle rata uvesti sovjetski režim?
ATERTON: Verovatno, mada je njihov vođa Tito izjavio da neće uvoditi komunizam u Jugoslaviju.
PUKOVNIK: Može li mu se verovati?
ATERTON: Ne može.
PUKOVNIK: Četniki, oni su engleski, naši saveznici?
ATERTON: Jesu, ali mrze Engleze. Ne svi, istini za volju. Ali mnogi. Njihov drugi čovek, Dragiša Vasić, čak je veliki rusofil. Verujte, kolonel Daglas, nisam ja zbunjiv, već je situacija u Jugoslaviji zbunjujuća. Sva ta međusobna ubijanja, ako hoćete da čujete moje lično mišljenje, najviše liče na predizbornu kampanju, koja je, posmatrana iz ugla naše parlamentarne prakse, bizarno okrutna i neracionalna. Svi se ubijaju u okviru priprema za izbore koji će se obaviti posle rata. A partija je mnogo. Ponekad sam verovao da ima partija koliko sam ja imao sagovornika.
PUKOVNIK: Ali četniki su, ipak, rojalisti?
ATERTON: Jesu, ali, uglavnom, ne vole kralja.
PUKOVNIK: Mejdžor Aterton, zar ne vidite da u vašim odgovorima nema logike?
ATERTON: Vidim, kolonel Daglas.
PUKOVNIK: Znate li bar ko je vas ubio? Partizani?
ATERTON: Oni to poriču.
PUKOVNIK: Onda, četniki?
ATERTON: To se ne može dokazati.
(Mrtva devojčica se diže i prilazi Atertonu, gola kao anđeo)
PUKOVNIK: Dakle, ne zna se?
ATERTON: Ne zna se, kolonel Daglas.
DEVOJČICA: (Hvata Atertona za ruku) Čiko, da li se zna ko je mene ubio?