(odlomci)
Imaše Tomelja Nuškov potpis,
valjo je krvi ljucke.
Takoga potpisa nije majka rađala.
Nije mu to imalo po kome doć,
nit ga je imao ko naučit do Bog,
niti ko drugi to čoeku može dat.
Još da je bio đe drugo,
da imaše ljepše ime
i uglednije bezime,
da je umio pisat
ko što se potpisivo,
da mi bijasmo sprema toga potpisa
i da ga iko u sretnji svijet viđe -
drukčije bi gledali i na nas,
ne bi taki potpis čamio u planinu,
no bi ne sve odovle izveo.
Svi smo se mogli za njega uvatit.
A mogo je stajat ispod Deset Božjih zapovijesti
da ne znaš koje je od kojega jače!
Pričo mi je Đureza
da mu je pričo Đukan,
kome se klela Dokna Pavića Penjaića
(a Pavić Penjaić bio čuveni Penjaić),
bio se Tomelja potpiso na molbu,
a prije će biti na žalbu,
nekakome ništočinji iz Morače
i koliko sjutra - stigo mu odgovor!
Tade su ga zvali na Cetinje
da ništa ne radi no da im se potpisuje.
(...)
Grija je što nije imo kake vlasti,
da se ima ispod čega potpisat,
nako ispod golijeg i ostruganijeg nebesa.
A da je bio đe drugo,
mogo je prodavati jedan po jedan
i živjeti bolje no pojedan!
(...)
Da umiju samo da ga pušte
da se barem na pare potpiše. (...)
Vrijeđele bi im više no ovako,
svak bi to volio imat i zagledat,
i ne bi se lako od njig odvajo!
(...)
Viko je vrletni Lazar Sočica,
čiju je smrt objavilo veliko manastirsko zvono:
Da imam šćer, dao bi je Tomelji Nuškovu,
pa da ništa ne radi
no da se potpisuje đe ja oću
i pretura s palca na palac!
Mali smo mi za onaki potpis.
Nama to i ne treba,
a grdni je jazuk da propane.
Neđe plaču za onakijem potpisom.
E to svijet bogati cijeni.
Vidovni je od svake slike,
uočljivi od svakog štambilja.
Valjo bi im više nego išto,
to jedino, prilikom, nemaju -
a Tomelja Nuškov vazda dokon
mogo bi im sve ispotpisivat!
(...)
Matija Bećković