RADOVAN TREĆI, čovek iz Zavičaja, sticajem raznih sticaja penzionisan u tridesetoj godini svoga života. Veoma malo radio, ali izuzetno mnogo upropastio.
(...)
RADOVAN: Spakovaće stvari Radovan i vratiće se u Zavičaj. Sad tamo reka miriše, a ovde... nigde vazduha samo čađ, dim, gar... Tamo slavuj budi narod, a ovde budilnik... Pticu nisam video dvadeset godina... Kad bi Bog poželeo da skući kućicu na zemlji, on bi je podigao u mom Zavičaju. Eh, tamo sad...
RUMENKA (proviri ispod jorgana): Tamo sad zaudaraju svinjci, blato je do kolena i seljaci se bodu noževima.
RADOVAN (skoči): Slušaj Rumenka: mene vređaj, ali - Zavičaj mi ne diraj! Za Zavičaj sam u stanju da ubijem bez razmišljanja... Da sam ja vlast, kao što sam nekad bio, ja bih ljudima, koji žive u ovakvim gradovima, priznavao duple godine života.
(...)
STANISLAV: (...) Koliko vas braće ima, i koji si ti po redu?
JELENČE: Reći ću vam s ponosom: ja sam šesti, a ima nas osamnaest.
RADOVAN: Osamnaest? Biće posla, biće posla.
STANISLAV: Kako osamnaest? Ja sam vas godinama brojao i nikako da vas prebrojim. Ima vas između deset i sto šezdeset. Taman stignem do dvanaest, kad, neko kupi novo odelo, neko pusti bradu, neko se ošiša...
RADOVAN: To im je taktika, da se prave različiti. Tako skrivaju brojno stanje. Znam ih ja, još iz Zavičaja!
RUMENKA: To su tvoji zemljaci. Tvoj narod.
RADOVAN: Nisu oni "moj narod"! Moj narod je na drugoj strani planine. Moj narod nema veze sa Vilotićima. Oni su oduvek bili izdajnici i ološ. U pet ratova smo bili pet puta na različitim stranama... Jeste, jeste, znam šta hoćeš da kažeš: mi smo bili jedno pleme - bili smo, ali smo se kroz vekove podelili; sve što valja, što je pošteno, čestito i plemenito, sve je to prešlo na našu stranu. Kod njih su ostali samo razbojnici, secikese, konjokradice i pokvarenjaci!
RUMENKA: To oni isto kažu za vas.
RADOVAN: Znam, znam, govore, govore, zato što im nismo jezike počupali kad je bilo vreme... Stanislave, nastavi. Ja sam slab sa živcima - ubiću ga momentalno, pa nećemo ništa saznati.
STANISLAV: Dakle, momče, da nastavimo sa brojnim stanjem: je li onaj sa cvikerima isti onaj bez cvikera?
JELENČE: Nije. Isti je onaj sa kačketom i lulom.
STANISLAV: On je najmlađi?
JELENČE: Najmlađi je sa brkovima. Ima plave oči i malo izgubljen pogled. Sanjalica. Divan čovek. Svako jutro plače kad čita novine... A brat do njega - muca.
STANISLAV: Ne muca, nego kašlje. Po ceo dan kašlje. Ripće, stoka, zgrada se trese.
JELENČE: On voli da kašlje. Dok je bio mali stalno je štucao. Jedno vreme je išao samo natraške. Lekaru su rekli da mu nije posvećena dovoljna pažnja dok je bio mali, pa on stalno hoće da bude u prvom planu. Inače, to je divan čovek.
STANISLAV: A onaj što viče: "Ala volim da mrzim!" Je l taj isti onaj što ćuti u bioskopu?
JELENČE: Jeste, ako mislite na njega.
STANISLAV: Nosi belo odelo... odnosno crno?
JELENČE: On je. Ima, ovako, veliku masnu fleku na sakou, od bureka, i uvek je bez pertli... Ali, zrači nekako, ne bih rekao kako, mada možda.
STANISLAV: Suv?
JELENČE: Jeste. Upadljivo suv i debeo.
RADOVAN: Sad ću ga ubiti.
STANISLAV: Kako to: suv i debeo?
JELENČE: Kontraverzna ličnost.
RADOVAN: Dosta igranja! Okreni se malo prema meni... Rumenka, izađi iz sobe ako ne podnosiš krv... Je li, je l istina da je Marko u Americi?
JELENČE: Istina. Jeste.
RADOVAN: Spominje li Georginu u pismima? Piše li, zašto je oborio pa ostavio?
JELENČE: Piše, al mi ne znamo engleski. Redovno piše. Po deset strana.
RADOVAN: A zašto piše na engleskom?
JELENČE: Navodi on to u pismu, al mi ne znamo engleski, pa ne možemo da saznamo. Upisali smo brata, što kašlje, na engleski kurs, da nauči. pa nam pročita sva pisma, ali su ga izbacili, jer je ometao nastavu.
STANISLAV: Kašljao na kursu?
JELENČE: Mnogo. Kašljao i išao natraške.
RUMENKA: Bože, kakav ste vi to narod? S kim ja živim? Zašto se sudbina ovako poigrala sa mnom.
STANISLAV: Radovane, pusti ga meni. Okreni se, đavoli te okretali! Ti si onomad pokušao da se probiješ do Zavičaja, po pojačanje? Ko je onaj koji ti je doviknuo da doneseš hranu?
JELENČE: Najstariji brat. Gvozden.
STANISLAV: Nije najstariji Gvozden! Najstariji je Mihajlo.
JELENČE: Pa, jeste. Nisam rekao da nije.
STANISLAV: Kako onda Gvozden, kad je Mihajlo?
JELENČE: Mihajlo mu je pravo ime, a tepamo mu Gvozden. Dok je bio mali zvali smo ga Jelisaveta. Imao je kosu do ramena, sa loknicama.
STANISLAV: Dosta!... Ostali ste bez hrane?
JELENČE: Da. Nemamo koricu hleba u kući. Vi ste pucali na brata Baju ispred samoposluge. Pogodili ste ga u tetrapak.
STANISLAV: Pucao sam, a pucaću i dalje.
(...)
RADOVAN: Uvek se radujem kad neko sa sela uspe. Džordž je u Čikago došao sa jedne siromašne i zabačene farme. Bio je poslednja sirotinja. Da je išao u školu, išao bi bos. Nije imao prebijenog dolara, sve dok se posle dve velike pljačke nije obogatio. Opljačkao je jednu banku i jednu robnu kuću trulih kapitalista, i, onda, pare uložio u "sistem bele tehnike i rashladnih uređaja za pustinjska vozila - Džordž end kompani". Jebi ga, ko ne reskira, taj ne profitira. Trebalo je imati jaja pa opljačkati ono što je on opljačkao. Maznuo je pet miliona dolara iz najčuvenije banke u samom centru. Ušao, ubio dve blagajnice, dva policajca, jednu čistačicu, jednog šefa računovodstva i nekoliko mušterija. Cap, cap, cap, pet miliona u džep i - doviđenja. Zdravo, mili moji, kud koji. Ja odô, a vi se saranjujte. To se tako radi. A ne, penzija svakog prvog, pa razvlači pare kô pijan gaće. U šta ja da investiram? Gde da uložim i obrćem penziju... Jedva čekam da mi Džordž dođe u posetu. Sigurno će nešto smisliti i za mene. On je uvek pun ideja kako da se čovek obogati...
(...)
STANISLAV: Bogati, Radovane, o čemu se radi u toj zavrzlami? Ja nikako da pohvatam sva slova. Znaš, od juče ne kupujem novine. U novinama sve brzo piše - nikako da ih pročitam... Šta rade ti silni policajci?
RADOVAN: (sa posebnim zadovoljstvom prepričava zbivanja na ekranu. Imitira glas spikera): Kad je video da je ceo grad blokiran, Džordž je pokušao da pobegne na periferiju Čikaga. I verovatno bi uspeo da se izvuče da ga u kafeu "Crveno i crno", na uglu Stendalove ulice, nije primetila debela kasirka, inače ovejana doušnica inspektora Majera, koji je, s vremena na vreme, nateže iza ekspres aparata za tej. Ona je odmah obavestila inspektora Majera: "Džordž je ovde. Užina." Tog trenutka su se razlegle sve sirene. Ceo kvart je opkoljen sa deset krugova. Šesnaest hiljada policajaca se popelo i potrčalo preko krovova. Radoznali prolaznici su se, takođe, popeli na krovove. Popela su se i besposlena deca, a za decom zabrinuti roditelji. Inspektor Majer je zamolio građanstvo da siđe sa krovova, ker se Džordž izgubio i sakrio u tolikoj masi sveta. Zabrana je istog trenutka dovela na krovove i učenike srednjih škola, jer je upozorenje bilo: "Zabranjeno penjanje za sve mlađe od 18 godina, kao i za starije od navedenog godišta." Krov kuće 22 se srušio. U razvalinu je upalo oko petnaest hiljada radoznalih građana. Većina je odmah preminula, a ostatak je izdahnuo na putu do bolnice. Iz udaljenih krajeva sveta počeli su da pristižu telegrami saučešća... Šta sad vidimo? Sad vidimo Džordža kako odgovara na prispele telegrame... Mene nikad neće uhvatiti. Nikad!
(...)
STANISLAV: Ala sam se uželeo svadbe. Naješću se i napiću se kô svinja. Ovako: smazaću 20 tanjira supe, 10 tanjira belog i 10 šušlija crvenog sosa, sa pet valova ćurećeg kuvanog. Za početak. Zatim: poklaću dva stada ovaca, obor prasadi, 40 veprova, jednogodišnju proizvodnju živine i sve guske koje stignem. Popiću: 100 tona meke rakije - brlje, i oko 200 tona prepečenice, a žeđ ću gasiti sa 11 kamiona piva i 8 cisterni vina. Kad se napijem da ne znam za sebe, a ni za druge, onda ću zgrabiti pušku i ubiti 14 svatova. Svadba, koja prođe ispod 14 mrtvih, nije svadba nego sranje.
(...)
STRANAC (VASILIJE): Pokušao sam da vam se javim iz logora, ali nisu hteli da uzmu moje pismo. Napravio sam veliku gužvu i lom. Iste večeri sleteo je helikopter nasred logorskog kruga, a iz helikoptera izašao jedan čovečuljak sa malim brčićima i zalizanom kosom preko čela, u šinjelu do zemlje. Odmah se ustremio na mene: "Zašto ti, Vasilije, psuješ sestru meni i mom trećem rajhu?" "Nisam psovô:". "Jesi, psovo si!" "Nisam". "Jesi". "Pa jesam". Onda on poče meni da psuje celu familiju. Negde mu pronašli naš rodoslov, pa krenuo od pradede Jevrema... Kad je došao do oca Živka, odalamim ga preko usta, on padne, skotrlja se niz jendek... tražili su ga dva sata. Čim se malo oporavio, postrojio je ceo logor, i pročitao naredbu: "Vasilije, broj 52121, izbacuje se iz logora zbog nediscipline!" I isteraju me usred Nemačke pune Nemaca... (...) Posle rata vraćam se u Zavičaj dolinom Save. Pre ulaska u selo, svratim na groblje da vidim - koga više neću videti. Idem prema našem delu, kad - ja! Pogledam malo bolje, ja pogino 1942. U prvi mah mi bi nekako žao sebe, što sam stradao u najlepšim godinama, počnem da se oplakujem, a onda zazuja metak u glavi i bi mi nekako milo, prvi put. Računam, dok zuji - živ sam... Lep ste mi spomenik podigli: komad daske od plota i natpis: "Ovde ima Vasilije, a kod kuće na prodaju vino i rakija..." U selu su mi rekli da ste otišli za Australiju. U Australiji mi rekoše da niste dolazili. Pomislio sam da vas đavo nije odneo u Ameriku.Tamo sam našao Marka Vilotića.On mi je ispričao kako vas je osramotio. Ubio sam ga jedne prohladne večeri, početkom decembra, na uglu ulice, ispod neonske svetiljke, dok su prve pahuljice tiho padale po obližnjem parku. Onda sam se vratio u kafanu i ubio i njegovo društvo, koje je sedelo oko tople peći.Sad me traži 15 zemalja, jer sam se probijao ovamo, ubijajući svakoga ko mi je na putu... Niko nas više neće rastaviti. Niko! Nikad više! Ne! Nema te sile!
(...)
JELENČE: Narod je poručio Radovanu da će ga živog odrati.
RADOVAN: Narod iz Zavičaja?
JELENČE: I okoline.
RADOVAN: A zašto? Zato što sam im sa ovih deset prstiju podigao fabriku? Zato što sam hteo da ne odlaze u inostranstvo, kad već ovde znaju jezik. Nezahvalnici!
JELENČE: Spremaju se da ti se strašno osvete. Ta fabrika je uništila reku, a reka zatrovala polja. Ni korov nije uspevao. Da bi nekako spasli Zavičaj, napravljeno je jezero od reke i podignuta hidrocentrala. Međutim, nije bilo dovoljno vode, pa je hidrocentrala prestala sa radom pre puštanja u pogon. Onda su, da bi izvadili štetu, isušili jezero i ostavili samo mulj, da ljudi seju pirinač koji nije uspevao, jer je klima hladna, a ujedno i topla. Ovo, da je topla, ustanovilo se kada su podigli planinu na zatrpanom jezeru; hteli su da stvore zimski turistički centar. Da ne bi planina bila neiskorišćena, bez snega, kad već nema para od skijanja, rešili su da otvore veliki rudnik. I kopali su mesecima, dok nisu naišli na mulj, koji su ranije zatrpali. Sad su odlučili da sruše fabriku i ponovo zasade žito i kukuruz.
RADOVAN (se uhvati za veliku glavu): Joj, s kim sam ja hteo da gradim industriju! Seljaci! Oni samo znaju: žito - kukuruz, kukuruz - žito. Ajde, pa ti sad budi napredan, vidovit, progresivan, moderan. Seljaci ostaju seljaci!
MARKO: (...) I da znaš da neću da pipnem tu ribetinu! Samo riba, samo riba! Kao da sam doživeo brodolom! Kod toliko razne stoke, ja jedem samo neke ribetine... To što je tvoj otac bio ribar, i što te ukus ribe podseća na srećno detinjstvo, to je tvoj problem; moj otac je bio pastir, pa ti nikad nisam tražio svaki dan jagnjetinu! Treba da navučem neku riblju bolest - da se ospem krljuštima! Šta me gledaš tako? Je l' si čula za beri-beri?!
KAĆA: Jesam...
MARKO: Jesi, kad ste brali šljive, pa ti deda vikao beri-beri! (...) Same kosti, svaki moj ručak se svede na komadić ribe i dve kile hleba: odmah mi zastane kost u grlu, onda, da bih proterao kost, pojedem dve kile hleba... Od čega ti je otac umro?
KAĆA: Od starosti.
MARKO: A zašto je tako brzo ostario?
KAĆA: Kako brzo?
MARKO: U pedesetoj je imao osamdeset godina. A zašto? Zato što je jeo ribu... (...) Ja, kad idem ulicom, onda me prati bar deset mačaka: osete miris ribe... Sve mi se uvuklo u odelo. Moji prijatelji u preduzeću lepo mirišu na sarmu, podvarak, jagnjetinu... Kad sednu kraj tebe - voda ti pođe na usta, tako je to jedan lep miris... Mile kurir i ne diže glavu kad ja prolazim kraj portirnice. Samo kaže: plivaj dalje...
Pokojni JANKO SAVSKI, vek proveo za kafanskim stolom. Dva puta napuštao kafanu da vidi kakvo je vreme i treći put kad je umro. Visprena danguba.
(...)
JANKO: Stevaneee! Oooo Stevaneeee!... Nikad nisam uspeo da ga dozovem, jer ima pogrešno ime.
DOKTOR: Kako to mislite da ima "pogrešno ime"?
JANKO: Lepo: kad daješ ime detetu, moraš mu dati samo ono koje je lako za dozivanje. Ako dete ne dozoveš sa dva vikanja, dao si mu pogrešno ime.
DOKTOR: Sjajna teorija.
JANKO: I tačna. Vidite, ovako: u planinskim krajevima, gde decu dozivaš na velike daljine, imena se sastoje od četiri slova; od toga su dva samoglasnika. Slušaj: Oooo Jovooo, O Boroooo, Ooo Božo... Drugo slovo u imenu O i četvrto O, jer O najdalje leti. To su, takozvana, "primarna imena za daljinsku viku", sa dometom od pet kilometara... Zatim dolaze imena za nadmorske visine ispod dve hiljade metara: Oooo Jelooo, Oooo Savooo, Oooo Vukooo, Oooo Pavooo, Oooo Milooo... Imena sa dometom do tri kilometra, po lepom vremenu, ili između dva pucnja groma. Međutim, kako se spuštamo ka ravničarskim predelima naše, samo geografski bogate zemlje, imena su sve duža, šira i tromija, jer nema potrebe da bacaš glas preko planinskih venaca i šuma; dete se igra na pašnjaku, u šljiviku ili u komšijinoj avliji. Ooooo Miloradeee, Oooo Dragoslaveee, Oooo Milaneee, Oooo Aleksaaa, Oooo Leposavaa, Oooo Miliceee, Oooo Mihajlooo... Osećate napor, kao da mi je zakopčano najgornje dugme na košulji. To su deca zelene Šumadije, blago brdovite Mačve, i ostalih talasasto-valovitih krajeva. Imena sa daljinskim dometom od 100 do 800 metara, u zavisnosti od grlenih mogućnosti roditelja. I onda, kad siđemo u apsolutnu ravnicu, imena su isto tako široka, nepregledna: Ooo Maksimilijannn, Ooo Haralampijeeee, Ooo, Nićiforeee... Sad, zamislite, kad se u planinskim krajevima da detetu ime Haralampije. Izađeš, ovako, pred kuću, zagledaš se u planinski vrh pod snegom i uzvikneš: Ooo, Haralampijeee! a ime ti padne pred noge. Ime Haralampije je teško bar dve kile. Pre je za bacanje imena s ramena. I, znaš kad će Haralampije da dođe kući - nikad! Posle biješ dete: "Ja te zovem pola dana, a tebe te nema!" Dete kuka, nije čulo... Sasvim suprotno se događa kad u apsolutnoj ravnici nadeneš ime Jovo. Uzvikneš Ooo Jovoooo, glas ti odzvanja, a dete misli da ćeš da ga biješ, pa beži i neće kući. Zato se u nižim krajevima smišljaju nadimci, za ublažavanje grlatih imena. Umesto, Jovo, viče se Ooo Jovice... Ooo Jovanče...
DOKTOR: I do kakvog ste zaključka došli?
JANKO: Deci jednostavno treba davati imena samo sa A ili O.
(...)
JANKO: Nema ništa smešnije od kontinentalca na moru. Gledô sam jedne godine u Budvi kako to izgleda. Sad ću vam pokazati... Ovako: naš čovek prilazi moru opušteno, nonšalantno, gleda prema pučini kao da će sve to odjednom preplivati. U pogledu mu osećate superiornost i plivačku snagu. Onda vadi ručni sat iz džepića lasteks-gaćica i predaje ga na čuvanje najpoverljivijoj osobi na plaži, pa se vraća i lagano ulazi u more. Gazi po travi na vrhovima prstiju, strah skriva kiselim osmehom, mada bi najradije vriskao. Voda mu se polako penje iznad kolena, osvrće se, prilazi klizavom kamenu prepunom ježeva, staje na vrh i balansira... Zatim počinje da se kvasi: prvo srce, pa sve žile kucavice, da ga voda ne preseče kad se baci u hladnu dubinu. To je pročitao pred polazak na more u članku "Nemojte vrući u vodu". Kad se dobro ispoliva, dalje i ne bi morao da se kupa, silazi sa kamena i nastavlja hod prema pučini. U jednom trenutku, normalno, voda mu zahvata jaja; trenutno se stresa i naježi, ali, pošto je patrijarhalno vaspitan, zna da se intimna osećanja ne pokazuju pred svetom - i dalje se smeška, samo mu usta malo iskrivljena... Najzad se koncentriše, diše duboko i baca se u vodu. Pliva lupajući rukama, zagnjurene glave, sve dok ima vazduha. Ubeđen da je to neki stil. I taman kad pomisli da su svi na plaži popadali u nesvest od njegovog snažnog i lepog plivanja, zabada se u leđa nekom kupaču u plićaku. Drug je zaboravio da mu je desna ruka jača od silnog lupanja pesnicom po stolu; trlja oči od soli, izvinjava se i čudi kako je to plivao ukrug. Trčeći, uvučenog stomaka, diše samo koliko da preživi, juri prema prvom tušu i tek kad oseti slatku vodu, odahne, opusti se i ponosno gleda pobeđeno more. Onda legne na pesak blizu neke dame, sunča se, dobacuje šarmantne poglede, a te noći mu dolazi lekar, jer je dobio sunčanicu, opekotine drugog stepena i visoku temperaturu...
ILIJA ČVOROVIĆ, gazda kuće, okućnice, žene i ideje o slobodnom čoveku i slobodnoj zemlji.
ĐURA ČVOROVIĆ, Ilijin brat blizanac
(...)
ĐURA: Ubistvo u lovu ne podleže Krivičnom zakonu. Nema lova bez ubistva. To se sve podvodi pod nesrećan slučaj. U našem selu kad neko nekoga mrzi, samo ga pozove u lov. Tako bilo jedno vreme, dok se selo ne prepolovi. Na jednog zeca su dolazila po dva seljaka. Šta smo se toga nagledali, Ilija?
ILIJA: Ih!
ĐURA: Vraćaju se lovci iz lova, a mi dečurlija istrčimo na sokak da i sačekamo. Prvo idu nji trojica-četvorica, nose zečeve i fazane za pojasom, a onda idu kola koja nose mrtve lovce. Bude i više u kojima neg divljači. Tačno se znalo koje se godine lovi koja familija. Je l se sećaš kad su Markovići pozvali Babiće u lov na divlje svinje?
ILIJA: U novembru, četres osme, kad se selo podelilo, za i protiv.
ĐURA: Odu jedno jutro, a uveče se vratiše Markovići: nose jedno prase i sve Babiće. Šta je bilo? Opalila puška slučajno. Kako jedna puška da ubije nji petoricu? Išli jedan za drugim Sledeće zime, Babići u lovu na divlje guske, ubiše jedno gušče i šestoricu Markovića...
VANE SIROČE: Je l' istina, Aleksa, da Beč, Pariz, Solun i London noću svetle ko po danu?
ALEKSA: Jeste, istina je. Meni su ljudi pričali, Moskva tako svetli da tamo narod ne zna kad je noć, a kad je dan... Ej, da mi je videti Moskvu i Zagorsk.
VANE SIROČE: Mi živimo u velikom mraku.
ALEKSA: Ćuti, navikli smo. Na svetlosti samo trepćemo. Čim smrkne, nama svane. A i kad živiš u mraku, lakše ti je da umreš. Skoro da ne gubiš ništa. Mrakom zameniš mrak... Onima što žive pod evropskim lampama smrt mnogo teško pada. Čuo sam da na samrti zapomažu: Svetlosti! Svetlosti!... A da ti pravo kažem, bojim se da smo zaslužili da živimo u ovolikom mraku.
VANE SIROČE: Zašto, naopako?
ALEKSA: Zato što ja ne znam narod koji više psuje Sunce: Sunce žarko, Sunce kalajisano, Sunce neogrejano, Sunce lebovo, Sunce krvavo... Da sam ja Sunce ne bi nas ni ovoliko grejao. A uz Sunce psujemo Boga, hleb i majku. Čemu se može nadati narod kome su obične, svakodnevne psovke: Sunce, Bog, hleb i majka...
(...)
ALEKSA: Ukleta zemlja. Kako se ko rodi, znaš da će negde poginuti za slobodu. A mi, ili smo živi bez slobode ili imamo slobodu, a nas nema. Nikako da se pogodi - sloboda i život. To dvoje u ovoj zemlji ne ide zajedno.
SAVA: Ne znam odakle ovolike mušice, leptirice, bubašvabe, smrdibube, komarci, žuti mravi, miševi, pacovi... Da se ne skupljaju na bivši narod.
MILICIONER: U mome kraju se zbog stoke skupljaju muve... zbog muva gušteri... a zbog guštera zmije.
SAVA: Jesu otrovne?
MILICIONER: Ne mora da te ujede, dosta je da te pogleda... Sve su zmije otrovne, samo se neke prave da nisu.
SAVA: I pečurke su vam otrovne.
MILICIONER: Jesu, ali više stradamo od bombi i mina dok beremo pečurke. Čudo jedno kako pečurke rastu oko zaostalih mina. Kao da ih metal privlači... Neki put, noću, dok sedimo uz vatru, samo čujemo, tamo negde u planini - eksplozija! Kurjaci nalete na minu. Sutradan ih nađemo po tri-četiri... ako ih orlušine ne odnesu.
SAVA: Ima puno vukova?
MILICIONER: Pa... selo nam se zove Vukovo... Ja sam, kao što znaš. Vule Vučić... Kod nas sela i ljudi dobijaju imena ili po nekoj telesnoj mani ili po zverinju. Moj ujak je Macan Guzina iz Zmijuka.
SAVA: Odakle toliki vukovi?
MILICIONER: E... ako ćemo pravo, mi smo sami krivi. Jedne godine potamanismo sve međede. Kako pobismo međede, tako navališe čopori vukova.
SAVA: Nije gori kurjak od međeda?
MILICIONER: Kako nije... Međed je carska, gospodstvena životinja. Kurjak je opak, podmuko zver. Da ne pričam što međed spava kad je nama najteže. Kurjak samo čeka sneg i mećavu. Što čoveku gore - to kurjaku bolje. Noću utabaju staze kroz planinu kao da je vojska prolazila. Kako smrkne, čeka te pred vratima.
SAVA: Što onda pobiste međede?
MILICIONER: Što... Što mi nama stalno radimo o glavi. Neprijatelj nam, s vremena na vreme, samo malo pripomogne.
SAVA: Bili ste dobri lovci.
MILICIONER: I!... U lov smo nosili samo po jedan metak. Jedan lovac - jedan metak. Jedan metak - jedna zver... Ovi danas kad krenu u lov, ne vidiš ih od redenika i oružja. Ko u rat.
(...)
SAVA: Čime da te ponudim? Oćeš čašicu dobre rakije... Nisi svraćao godinama, nema smisla da odeš bez posluženja.
MILICIONER: Hvala... Ne pijem... Peta godina... Ni kap.
SAVA: Što ni kap?
MILICIONER: Pusti... Baš zbog lova. Zbog poslednjeg lova.
SAVA: Nešto se desilo?
MILICIONER: Ma... E... Ćuti... Hm!... C, c, c, c... To da nekom pričaš, mislio bi... Pusti, pusti... Hm!
SAVA: Šta je bilo?
MILICIONER: E... Pa... pre pet godina pozovu mene moji. Vele, divlje svinje pojedoše sve živo. Kurjake rasterale... Otputujem ja. Dođem kući, otac se zaključo... A već i bio bolestan. Od onolikog oca ostale samo dve žile i grkljan... Obučemo se, uzmemo puške Međedare, pa s večeri krenemo pokojni otac, ja, pokojni Mile i pokojni Buda... Zapucamo do pokojnog šumara Zlaje, gde su već sedeli pokojni Čeda i pokojni kum Ibro... Tu se dogovorimo da zorom pređemo reku i napravimo čeku uz samu liticu... Na Tari nas sačeka i pokojni učitelj Krsta. On već sklepo neki splav, al' Tara bila nabujala ko more. Koliko široka, toliko duboka, ključ bacala i ko besan pas penila... A tako, sa strane, puši,... puši... samo puši... stavio nogu na panj... i puši... Ćuti i samo puši...
SAVA: Ko puši?
MILICIONER: Rade skeladžija... Puši pokojni Rade i kaže: "Neće to ljudi izdržati ovoliku vodu"... Al' džabe! Rešili mi... Na sred reke balvani se raspaše ko iverje... Ja jedini isplivo.
SAVA: Bili ste pripiti?
MILICIONER: Čuj... pripiti... Ne bi se ni ja spaso, da se ne uhvatih za divljeg vepra koji je preplivavo reku... Spaso me stvor koga sam pošo da ubijem.
SAVA: Vidiš... molim te.
SAVA: Dobar dan, komšija! Koga čekate?
JAGOŠA: Dobar dan, Sava.
MILICIONER: Zdravo, Save! Ti pravo s posla?
SAVA: More, skinuli me ovi tvoji s odžaka. Vele, dok drug ne prođe, da budem na zemlji. Ima ih više po krovovima nego vas ovde. A koga to danas čekate?
(Vule ga pogleda preko ramena i reče familijarno kao da očekuje rođenog strica.)
MILICIONER: Čekamo druga Džanangu Dubangu.
JAGOŠA: Koga?
MILICIONER: Druga... Džan...
JAGOŠA: Žan Unga Bumange. Ako narod izgovara pogrešno, vi biste morali kao službeno lice po službenoj dužnosti da službeno znate ko u službenu posetu dolazi. Taj koga vi čekate danas neće doći.
SAVA: A odakle je čovek?
MILICIONER: Iz... Džafambe.
JAGOŠA: Odakle?
MILCIONER: Pa... rečeno nam je...
JAGOŠA: Recite, slobodno recite.
MILICIONER: Iz... Džufambe.
JAGOŠA: Iz Džufambe?!
(Jagoša se grohotom nasmeja. Sava ne zna da li ga greške zabavljaju ili histerično nerviraju.)
JAGOŠA: Iz Džumande. Iz Džu-man-de!
SAVA: Nikad čuo, komšija. Doduše, ja i nisam upućen u te, kako naše novine pišu, "Daleke, nepoznate ali nama tako bliske zemlje".
JAGOŠA: To vam je, komšija, bivša Katumba. Za nju ste, nadam se, čuli?
SAVA: Zamalo... A zašto bivša?
JAGOŠA: Posle svrgavanja Jakomba Dadi Benga N Takinga 14. oktobra prošle godine, proglašena je Republika Džumande na čelu sa Predsednikom koga upravo čekate. Mi smo među prvima u svetu priznali stvaranje nove Republike... Česi pa mi.
SAVA: Česi pa mi. Drugi među prvima?
JAGOŠA: Jeste, komšija.
SAVA: E, sad se vi, komšija, možete na mene ozbiljno naljutiti, uz svo poštovanje vašeg znanja, međutim, ja vam moram reći: ovaj Predsednik je već bio kod nas.
JAGOŠA: Kad je bio?
SAVA: Prošle jeseni u aprilu.
JAGOŠA: Prošle jeseni u aprilu? Ili prošlog proleća u novembru?
SAVA: U novembru. Jeste, u novembru.
JAGOŠA: Nije. Malo ste pogrešili.
SAVA: Nisam, komšija. Isto je bio Predsednik koji je svrgao diktatora, i isto - Česi pa mi. Vule, jesi li ga čekao?
MILICIONER: Ne znam... Ako drug Jagoša kaže da nije...
JAGOŠA: Prošle jeseni u novembru, dragi moj komšija, bio je Danbanga Jasami Radjah Mgatu, Predsednik Južne Badžanme. I on nije nikoga svrgao, nego se bivša carevina Kamariba podelila na Južnu i Severnu Badžanmu. Tačno je, mi smo među prvima priznali novu vladu Južne Badžanme - odmah posle Čeha, a Severnu smo osudili zbog napada na nezavisnost i nesvrstanost Južne, sa kojom smo uspostavili...
MILICIONER: ... prijateljske i dobrosusedske odnose u duhu uzajamnog razumevanja i poverenja.
JAGOŠA: Malo su daleko za "dobrosusedske odnose".
(...)
SAVA: I čim su se podelili oni su se napali. Bože mili, divljeg naroda? Nije ni čudo da se volimo.
JAGOŠA: Jeste, jer je Severna Badžanme i dalje ostala pod marionetskim režimom diktatora Ajani Jasaki Hajl Kan Mkabina... Njega ste, nadam se, upamtili?
SAVA: To je onaj mali, krivonogi, pozlaćeni kepec, koga su po Beogradu zvali "Hajl Dukat". S kim god se rukovao dao mu je dukat sa svojim likom.
JAGOŠA: Ljudi koji nas posećuju donose svoje običaje i kulturu.
SAVA: I narodno zlato. Neko tamo, među onim nesrećnicima koji umiru od gladi, po vas dan bere pamuk i banane, na plus hiljadu stepeni, neko tamo po vas dan crnči kao što ja ovde crnčim, da bi njegov Predsednik, u njegovo ime, bez njegovog odobrenja, delio po svetu njegovu krv i znoj. Ružan lik na zlatnom znoju. A postao je političar samo zbog svog žalosnog rasta: bio je previsok za cirkus, a premali za život... Ozloglašeni diktator i razbojnik.
JAGOŠA: Tačno, komšija, ali smo sve to kasnije saznali.
SAVA: Česi pa mi? Šta bi inače bio čovek koji po svetu deli narodno zlato bez znanja i pitanja svoga naroda. Kako vi nazivate čoveka koji nema ništa svoje a sve je njegovo?
(...)
MILICIONER: Nešto ću ti reći, ali, molim te, neka ostane strogo među nama... Onaj pao.
SAVA: Koji?
MILICIONER: Onaj.
SAVA: Koji onaj?
MILICIONER: Onaj... što smo ga čekali... Džanangu Debango.
SAVA: Gde je pao?
MILICIONER: Tamo.
SAVA: Gde, bre, tamo?
MILICIONER: Tamo kod njega. Naši o tome neće sad pisati. Ispratiće ga sa svim počastima kao da nije pao, pa čim izleti iz zemlje objaviće da je pao. Međutim, izgleda da mu se crno piše. Niko neće da ga primi.
SAVA: A kako je pao?
MILICIONER: Svrgli ga. Čim je napustio zemlju, narod digao kontra-kontrarevoluciju.
SAVA: Kontra-kontrarevoluciju?
MILICIONER: To je kad se brzo digne nova revolucija koja stvar vrati na isto, kao da kontrarevolucije uopšte nije bilo. Bile dve a ništa se nije promenilo, izuzev broja stanovnika. Sama ti reč kaže: kontra-kontra-revolucija.
SAVA: Svašta.
MILICIONER: Naši ne znaju šta će da rade sa ovim. Da je bar završio neku školu.
SAVA: On je sad bez posla?
MILICIONER: Bez ičega. Kako je ovo zaladnilo, davali mu kaput... Žena mu našla nekog ko je isti ko ovaj. Vlado deset dana, nisu ni znali da nije ovaj. Ovome samo poslo depešu da će ga pojesti ako se vrati.
LARI TOMPSON, TRAGEDIJA JEDNE MLADOSTI
BELI: Kad sam malopre pomenuo, dragi gledaoci, da sam osedeo u detinjstvu, moram vam još samo to ispričati, jer predstava može da počne svakog minuta, pa posle neće biti ni prilike, ni vremena... Imao sam 7-8 godina, i bio je onaj rat, onaj Veliki Svetski Rat, za koji sam iskreno i duboko verovao da je to poslednji rat u mome životu. Međutim, nažalost, na moju i vašu veliku žalost... Dobro. Nije reč o tome... Osedeo sam, ovako sam sed, od moje 7-8 godine. A bio sam crn ko pokisao gavran. Do 7-8 godine, zvali su me Gara, a onda, preko noći, preko jedne strašne noći, pobeleo sam kao sneg, i od tada me zovu Beli, što je nekako i prirodno kad me čovek sad pogleda, s obzirom na moje godine, ali kad sam imao 7-8 godina, svi su se pitali: "Kako ovako malo dete, kako dečak od 7-8 godina može da ima belu kosu kao starac od ne znam koliko?"... Svi su se to pitali, gledajući me tužno, i niko nije znao istinu koju ću ja vama sad ispričati. Jedne noći, bila je, čini mi se, jesen 1943. godine... ili proleće, nije sad to najvažnije, znam samo da je padala sitna kiša i da se javljalo prvo svitanje, već se razdanjivalo, reče meni moj stric Pavle, koji je bio komandant Savskog bataljona pri Vrhovnom štabu, reče mi, dajući mi neku ceduljicu: "Idi, Garo - još uvek sam bio crn - idi Garo, izađi iz sela pokraj Perinog Klozeta, pa se uz potok popni do Babinog Kuka, a onda skreni i pređi preko Jovanovog Dupeta, pa krijući se, pregazi Simin Piš"... Izvinjavam se, dragi gledaoci, ali su to stvarno imena oko moga sela. Malo su neobična, krivicom naših predaka, jer kad su vlasti za vreme Marije Terezije pravile topografske karte, onda su došli beležnici i pitali naše seljake: "Kako se zove onaj vrh?" Babin Kuk, rekli su im gurkajući se. "A onaj mali potok?" Simin Piš. "Simin Piš?" Jeste. "Dobro!" I tako, naši su ih seljaci zavitlavali do mile volje, sve dok im jednog dana nisu stigle geografske karte sa imenima koja su oni sami dali. Bunili su se ljudi posle, vikali i galamili, kakva su to prostačka i uvredljiva imena?! Treba ceo svet da nam se smeje! Učitelj je pisao protestna pisma u Beč, ali je bilo sve uzalud, jer su im odgovorili kratko i jasno: "Vi ste nam dali ta imena!" Šalili smo se. "Šalite se i drugi put; mi ne znamo za šalu"... I tako, do dana današnjeg, ostadoše u geografskim kartama ružna imena za sva vremena... Ima naroda koji ne znaju da se šale - sve ozbiljno shvataju - a mi to nikako da naučimo... Međutim, nisam hteo to da vam ispričam. Izvinjavam se na digresiji... Hteo sam samo da vam objasnim zašto su tako ružna imena naših lepih polja, brda, šuma i potoka... "Idi Garo, čuvaj ovu ceduljicu ko tvoje lepe, plave oči u glavi, i predaj je drugu Budi Vejavici, nek je prosledi Vrhovnom štabu. Ako te, slučajno, Nemci uhvate, progutaj je taman se udavio"... "Oću, striko, oću". "Evo ti i kocka šećera, ali nemoj da je pojedeš; samo je gledaj, pa kad osetiš da ti je slatko, napij se vode. Tako će ti godinama trajati"... "Dobro, striko, samo ću je gledati i piti vodu". Bio sam dobro dete, slušao sam starije, a naročito strica Pavla... Uzeo sam ceduljicu i kocku šećera, poljubio stricu ruku i krenuo iz sela. Prvo sam išao polako, a onda sam potrčao uz Babin Kuk i izbio na Tasino Kurje Oko. I dok sam trčao, sav oznojen i zadihan, pokraj mene je projurio komšija Toma Mećava na konju, u strašnom galopu, doviknuvši mi: "Nemoj tamo, Garo! Nemoj tamo, tamo su Nemci! Vrati se do Gluve Stene i idi prema Milijinim Katunima! Kad dođeš kod Milije, reci mu da te veže ispod ovna, pa neka potera stado do reke, na vodu! Na reci uzmi čamac Duje Ribara i spusti se do vodenice! Predaj poruku vodeničaru Milanu, a ti se vrati istim putem i beži kući da te zlikovci ne uhvate! Jesi li zapamtio šta sam ti rekao! Ne mogu da ti ponavljam, vidiš da sam u strašnom galopu!"... Nisam ništa uspeo da mu odgovorim, jer je komšija proleteo pokraj mene... Preslišavajući se kuda da idem, zamislio sam se i već posle desetak kilometara naleteo na Nemce. Ščepali su me takvom brzinom, da nisam uspeo da progutam ceduljicu. Izvadili su mi papirić iz usta, pročitali ga i povikali: "Klajne švajne! Nosiš pismo na Tita, umesto da ideš u škola, da završiš automehaničarski zanat i da posle rata radiš kod nas u Folsfagen! Bez obzira što si tako mala... koliko imati godina?" 7-8, rekao sam. "7-8 godina a već sarađivati sa banditi! Bez obzira što imati 7-8 godina sad ćemo te streljati da se opametiš, i da nikad više ne praviš ovakve švajnarije!"... Dok su me postavljali uz jedan crni zid, ja sam posedeo. Video sam kako belim u bari pokraj nogu. I onda su me streljali... A nekoliko dana kasnije, naišao je neki čovek, vidar, i oživeo me. Kako me je oživeo, to mi do danas nije jasno...