(iz đačkih pismenih zadataka)
Sakupio Miladin Ćulafić
RAD, Beograd 1985.
Možda bi mi život bio zanimljiviji da se nisam rodio.
Duša, ako je to duša, kod mene se pojavila u I razredu osmogodišnje škole kada mi je učiteljica prilijepila šamarčinu.
Moja duša, to je sivilo zore pred svanuće dana koji neće svanuti.
Podizao bih fabrike, standard, škole i drugo.
Zabranio bih sirotinju.
Kada bih bio zima moj studeni bijeli pokrivač ne bi padao na siromašne ljude.
Uveo bih besplatno putovanje autobusom, vozom, brodom, avionom i dr. Zatim bih uveo besplatno liječenje svih naroda.
Da sam se rodila makar sto godina kasnije!
Čovjek će jednog dana moći da svoj godišnji odmor provede na Mjesecu, Saturnu, Veneri, pa možda i na suncu.
Stvarno mnogo je vremena prošlo dok se čovjek usudio da tako veliku silu Dunav stavi u svoju korist.
Moja majka otišla je u partizane, jer zaista drugi izlaz sem smrti nije postojao.
Nakon mjesec dana došao je kući sa operacije. Izvadili su mu više od pola organizma.
Mašina je izbacivala slamu sa opiljcima od pšenice dok su djevojke i mladići s pjesmom slagani na jednu gomilu.
Sama riječ bugarštice potiče od "bugariti" što na bugarskom zbači tužno pjevati.
Mlade godine provela je u najljepšem svom životu.
Uredili smo parkove, ulice i druge ustanove.
Skoro su svi bili kraj radija i slušali rezultat sa zemljotresa.
U svojoj desetoj godini umro mu je otac.
U to vrijeme pisala sam jedan dnevnik o mojoj biografiji u životu.
Nedjeljom lovci neumorno tumaraju po šumama i kvare praznično raspoloženje divljači.
U početku je radio kao sadista u pozorištu.
Imao je samo jednu nogu i pola druge ruke.
Bili su mrtvi, ali srećni.
Dok sneg tumara po zalutaloj šumi kao Ivica i Marica.
Prsti se nalaze sa spoljašnje strane organizma.
Crncima je želja da jednog dana pređu u bijelu kožu.
Prsti služe čovjeku za ishranu.
Život mladih treba da je pun uzbuđenja i da je bez posledica.
Morali su da zakolju cijelo jagnje.
Bio je najmlađe i jedino dijete svojih roditelja.
Zašto ne bismo živjeli u miru iako smo ofarbani u razne boje i druge rase.
Svaki čovjek je nekad bio malen, a neki su to i sada.
Da nema čovjeka prirodi bi bilo dosadno. Ne ni imala sa čime da se igra.
Ko zna šta bi bilo sa ljudskom rasom da nije bilo boga. A ipak smo mu nezahvalni. A zašto i da mu budemo zahvalni?
Bolje je i živeti nego ne biti živ.
Neko uđe u život kao vaška u ovču vunu i živi bezbrižno a neko uđe u život kao žaba pa stalno krekeće i kuka.
Život, po mom mišljenju, je ostvarenje najveće želje svih nerođenih.
Cvijet žuto-zelene-plavo-crvene-ljubičasto-bijele boje.
Koliko ima ptica, zečeva, miševa, vjeverica i drugih živih ljudi u šumi.
Zar nije lijepo gledati sunce i kišu kako idu zajedno ulicom i smiju se.
Danas je ljudski rod sveden na minimum.
Ljudi liče jedan na drugog i po tome što su svi različiti.
Crni ljudi još i danas se bore za svoja prava.
U tom periodu je bilo teško vatru, vodu, grmljavinu i druge pojave koristiti u svakodnevnom životu.
Teže je steći pravog prijatelja nego napraviti avion.
Ono što je na početku nedokučivo na kraju postaje zanemarljivo.
Svi smo mi zemlja posuđena od zemlje. A zemlja nije ničija.
Možda je ubijeni u ubici ubio čovjeka.
Sunce budi iz zimskog sna medvjede, crve i druge opasne životinje.
Sunce je bacilo svoje paralelne geometrijske zrake.
Danas je jesenji dan u kojem lišće pada po nama kao neka odlikovanja.
I sve u svemu ne bih moju glavu sa nekim pa čak ni sa kim mijenjala za drugu.
Moja glava je neiscrpno bogata ali čime?
Pao je ne vjerujući da je mrtav.
On se rodio, živio, patio, da bi na kraju sve to zaboravio jednim lakim izdisajem.
Njegov život bio je pun borbi između samoga sebe.
i živio je sve do svoje krajnje smrti.
Spominjaće ga svaka ptica, svako dijete i istorija.
Bio je nezadovoljan životom i njegovom kratkoćom pa nije htio ni da ga okusi.
Kasnije se monolog pretvorio u svađu.
Naša je zemlja vrlo naprednija.
Kod nas u našoj državi možemo reći da je život udešen.
Samo još u Jajcu mogu se naći tragovi prošlosti naše zemlje.
Borci za slobodu, ravnopravnost i velike ideje otišli su na rad u inostranstvo jer ovde više nemaju posla.
Pliva je hučala, a važna odluka je donesena.
Toga dana vlada prijatno društveno raspoloženje u svim kućama.
Čuli su se podvizi i pljeskanje.
U Jajcu, gradu koji se i danas spominje.
Neki nisu došli na zasijedanje, jer su naišli na neprijateljsku zasjedu.
Danas svaki čovjek u našoj zemlji očekuje sa nestrpljenjem 29. novembar jer se toga dana ne radi dva dana.
Dan slobode i pravde, dan kada svi imaju pravo.
Neprijateljski avioni koji su napadali kao neki divljaci i nisu razmišljali šta da rade sa narodom nego su ih nemilosrdno ubijali, vješali i mučili na razne načine.
Na dan praznika kao da svaki predmet želi da bude na najvišem nivou, kao da se propinje na prste.
ali to što je taj borac poklonio otadžbini bogato je nagrađeno.
Potkraj svoje smrti napisao je najbolje pjesme.
Tako pisano djelo mogao je svako razumiti od čobana pa do knjaza Miloša koji je bio nepismen.
Čitajući Vukov rječnik vršimo numeričko bogaćenje sopstvenog raspolaganja riječima.
Sada je Njegoš na Lovćenu, odakle, uz pomoć sunca i drugih zvijezda obasjava Crnu Goru.
To je najbolje djelo koje je Marin Držić dosad napisao.
U toj pripovijeci prikazao je sudbinu mnogih ljudi širom Bosne, možda i moju.
Višu gimnaziju je pohađao u Beogradu kod svoje sestre Milke.
Svoje zadovoljstvo nije iskazivao i jelu i piću nego na papiru.
Satiričar je čovjek koji se bori protiv ondašnje vlasti.
Život M. Držića sastojao se uglavnom od komedija.
Vuk St. Karadžić morao je da se bori ne samo na peru već i sa policijom.
Aleksa Šantić rekao je sve od A do Š.
nezadovoljan ondašnjom sadašnjicom
Svi Glembajevi živjeli su od pljački, ubistava a naročito od samoubistava.
Pod vođstvom Matije Gupca ovaj roman napisao je August Šenoa.
neko tumorno raspoloženje
dugotrpni krik bola
Smrt ima samo početak a kraja nema.
Kada bi čovjek znao kada će umrijeti ne bi valjalo. Prije bi smrti umro.
njihovi grobovi odjekuju ćutanjem leševa
Žaleći zbog svoje rane smrti...
Možda povorka ide polako da bi pokojnik koji trenutak više osjećao toplotu sunca i suza.
Jedino prolaznost neće umreti.
Zgrade u Americi su mnogo velike, a ljudi mali.
Svako biće ima u sebi klicu da postane čovek.
Radijum svetluca samo noću, a ime Marije Kiri svetlucaće vekovima.
Nek me sreća posluži pa šta bude!
Put prepušten snijegu, vjetru, kiši i narodu.
Srce je deo bez koga je neophodno živeti.
Videći ga osakaćenog narod mu je počeo nemilice da daje.
Kad je postao svjestan svega, pao je u nesvijest.
Prozori su obostrano korisni.
Neko je srećan na ovom svetu, a neko na onom drugom.
Sata se ne tiče koliko je sati.